Monday, November 24, 2014

"Anto Nobilo mi poručio da lažno svjedočim protiv Kordića"

Svjedočenjem Krunoslava Pratesa pred Višim pokrajinskim sudom u Muenchenu danas je nastavljeno suđenje pripadnicima jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću zbog sumnje u suučesništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu 1983. Svjedok Krunoslav Prates danas je potpuno promijenio iskaz dan tijekom suđenja na kraju kojeg je 2008. pred istom sudom osuđen na doživotnu kaznu zatvora.


Odvjetnik sutužiteljice Gizele Đureković, Markus Meissner, Pratesa je upitao je li ikada koristio usluge odvjetnika Ante Nobila, što je Prates prvo zanijekao, da bi na ponovljeno pitanja suca priznao da je njegovog odvjetnika u procesu vođenim 2008. protiv njega, odvjetnika Rosebrocka, poslao sam Perković uz posredovanje Ante Nobila. Imao sam dugogodišnji kontakt s Antom Nobilom, rekao je Prates na pitanje odvjetnika Meissnera navodeći da mu je Nobilo pomagao u traženju dokaza i svjedoka kako bi nakon osude dokazao vlastitu nevinost.

Na pitanje odvjetnika Josipa Perkovića, Ante Nobila, o trajanju te suradnje, Prates je rekao da je prestala uoči izručenja Perkovića u siječnju ove godine.


Današnje svjedočenje me podsjetilo na incident u slučaju Darija Kordića pred Haškim tribunalom:

Iz presude Kordiću:

627.  ... Svjedok je porekao da svjedoči u nadi da će mu kazna biti smanjena. Rekao je da nije napravio nikakav sporazum s optužbom, nego osjeća da više ne može živjeti u “mraku” skrivajući istinu. Istina je bila sakrivena, i oni među Hrvatima koji su željeli reći istinu nisu mogli biti stavljeni na liste svjedoka (odbrane). On je sam primio jedno pismo “kao neku vrstu pritiska da svjedoči za odbranu” putem g. Šuška (advokata suoptuženog na njegovom suđenju). To je pismo navodno poruka od g. Nobila (jednog drugog advokata) o tome kakvu proceduru valja slijediti prilikom davanja njegove izjave (a 
to treba hitno obaviti jer bi moglo doći do hapšenja i neko bi mogao progovoriti). U poruci se dalje kaže da bi njegova izjava trebala sadržavati sljedeće: da je u noći 15/16. aprila održan sastanak u Kordićevoj kući u Busovači gdje je donešena odluka da se spale kuće i pobiju Muslimani u Ahmićima, i da je, kad je rečeno da bi civili mogli poginuti, Kordić rekao “pa šta”. Svjedok je rekao da se on nije složio sa tom verzijom “jer nisam više mogao sve to držati tajnom” i “nisam 
mogao nastaviti s tim, bez obzira šta mi se dogodilo”.


...S obzirom da je [svjedok] Šantić tek prošle godine odlučio progovoriti i da se Kordićeva odgovornost za Ahmiće temelji na njegovu svjedočenju, nije jasno na kakvim je dokazima do njegova pokajništva tužiteljstvo gradilo Kordićevu krivnju za Ahmiće. Šantić je, svjedočeći o okolnostima svoga pokajništva, rekao da je preko Luke Šuška, branitelja suoptuženoga Drage Josipovića, primio pismo kojim ga se pokušalo prisiliti da svjedoči u korist obrane. U poruci, koja se u presudi pripisuje Blaškićevu branitelju Anti Nobilu, upućivalo se Šantića da lažno posvjedoči da je Kordić na sastanku uoči Ahmića, na kojem je upozoreno da bi civili mogli stradati, rekao: Pa što onda. Ovaj dio sudske presude baca svjetlo na riječi Kordićeva branitelja Mitka Naumovskog koji je u svojim završnim riječima u prosincu izjavio kako je na djelu urota protiv njegova branjenika u koju su umiješani branitelji iz drugih predmeta i neki dužnosnici Republike Hrvatske. Nobilo je u telefonskom razgovoru iz Zagreba jučer navečer zanijekao da je Šantiću savjetovao lažno svjedočenje. 

Friday, November 14, 2014

KAKO ICTY JOŠ UVIJEK MOŽE SPASITI STVAR U SUĐENJU ŠEŠELJU




Piše: Luka Mišetić

Vojislava Šešelja po njegovom povratku u Srbiju ovoga tjedna dočekala je ''pobjedonosna'' dobrodošlica pristalica njegove Srpske radikalne stranke. S koje god strane gledali, suđenje Šešelju potpuna je katastrofa. Suđenje je trajalo više od jedanaest godina a presude još uvijek nema na vidiku. Šešelju je dozvoljeno da suđenje pretvori u pravi cirkus (1) redovitim vrijeđanjem tužitelja, sudaca, svjedoka i zaposlenika suda, (2) bespotrebnim odugovlačenjem postupka svojim neracionalnim ponašanjem poput štrajka glađu, te (3) zastrašivanjem zaštićenih svjedoka otkrivanjem njihovih identiteta suprotno nalozima suda. Usprkos tomu, sud je odbio ukloniti ga iz sudnice ili mu dodijeliti pravnog zastupnika. Rezultati pokušaja da se umiri Šešelja danas su poznati svima. 

Odgađanju donošenja presude Šešelju također je doprinjelo (posve opravdano) izuzeće suca Fredrica Harhoffa iz MKSJ-a nakon što je suđenje završeno ali prije donošenja presude. Time je Raspravno vijeće MKSJ-a u predmetu Šešelj (sada samo u sastavu sudaca Antonettija i Lattanzija) ostalo bez jednog suca i više nema tri potrebna člana raspravnog vijeća. Prošlo je više od godinu dana otkad je MKSJ imenovao suca Mandiayea Nianga iz Senegala kao zamjenu za suca Harhoffa. Sudac Niang izjavio je da će pregledati svaki pojedinačni dokazni materijal uveden u zapisnik, da će pogledati svaki video zapis svjedočenja svakog pojedinog svjedoka da bi mogao utvrditi njegovu ili njenu vjerodostojnost, te da će pročitati svaki transkript. Ne iznenađuje stoga što godinu dana nakon svog imenovanja to još uvijek nije uspio napraviti. Kad bi sudac Niang mogao biti spreman početi vijećati o presudi? Predsjednik MKSJ-a, sudac Meron, nedavno je pred Općom skupštinom UN-a rekao sljedeće:

Sudac Niang rekao je da će mu trebati najmanje do kraja lipnja 2015. da se upozna s ovim postupkom. Predsjedavajući sudac Antonetti naveo je da će napraviti sve što može da se vremenski period potreban za donošenje presude skrati nakon što sudac Niang dovrši svoj pregled predmeta.[1]

Obzirom da je sudac Niang rekao da neće moći dovršiti pregledavanje svih dokaza najmanje do lipnja 2015., tužitelj Serge Brammertz posve je ispravno rekao tijekom jednog intervjua ovoga tjedna da presuda u slučaju Šešelj neće biti donesena prije kraja 2015.[2]

Šešeljev rak jetre

Ono što MKSJ nije javno izrekao jest da, ako se presuda u slučaju Šešelj ne bude mogla donijeti do kraja 2015., malo je vjerojatno da će uopće biti donesena. Šešelj je privremeno pušten na slobodu zbog toga što je otkriveno da boluje od raka jetre. Stopa smrtnosti od raka jetre vrlo je visoka.[3]  Ako Šešelj umre prije nego što Raspravno vijeće donese presudu, tada će MKSJ izgubiti nadležnost nad tim slučajem a presuda nikada neće moći biti donesena.[4]

Može se pretpostaviti da je MKSJ zaključio da je Šešeljev rak jetre u uznapredovaloj fazi te da njegova dugoročna prognoza nije dobra. To zaključujem na osnovu dva čimbenika. Prvo, činjenica da je Raspravno vijeće bilo više nego spremno vratiti Šešelja u Srbiju po svaku cijenu, čak i bez da ga je pitalo da li on želi otići ili da li namjerava poštivati naloge MKSJ-a dok je na privremenoj slobodi (Šešelj bi naravno rekao da neće poštivati naloge suda), ukazuje na to da je Raspravno vijeće očajnički željelo izbjeći scenarij u kojem bi još jedan optuženik MKSJ-a mogao preminuti u Pritvorskoj jedinici UN-a (kao što je to bio slučaj sa Slobodanom Miloševićem, Slavkom Dokmanovićem, Milanom Kovačevićem, i Milanom Babićem).

Drugo, činjenica da tužitelj Serge Brammertz nije podnio prigovor na odluku za puštanje Šešelja – iako Šešelj ni u kojem trenutku nije obećao da će poštivati naloge suda ili da će poštivati mjere zaštite svjedoka – sugerira da gospodin Brammertz također nije htio snositi odgovornost u slučaju da g. Šešelj premine u pritvoru Ujedinjenih naroda. Na osnovu postupaka kako Raspravnog vijeća tako i g. Brammertza možemo pretpostaviti da su doktori utvrdili da g. Šešelj neće još dugo ostati među živima.


Da bi se zadovoljila pravda, presuda Šešelju trebala bi prvo biti donesena usmeno

Nakon jedanaest godina suđenja, MKSJ duguje žrtvama, kao i mnogim svjedocima koji su riskirali i svjedočili protiv Šešelja, pa i samom Šešelju, da donese konačnu presudu. MKSJ ne može jednostavno sjediti prekriženih ruku i nadati se da će se Šešelj oduprijeti raku jetre još godinu i pol dana, dovoljno dugo da se sudac Niang upozna s dokazima i da se donese presuda u pismenom obliku 2016. godine.

Raspravno vijeće moglo bi izbjeći ovakav scenarij sudnjeg dana u kojem bi Šešelj mogao preminuti prije nego što se donese presuda. Vijeće može svoju presudu donijeti usmeno, bez pismenog obrazloženja, i to gotovo istog trena kad se većina sudaca složi oko konačnog pitanja krivnje ili nevinosti g. Šešelja. Pravilo 98(C) ter Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a kaže:

Presuda se donosi većinom glasova sudaca. Uz presudu se prilaže ili joj što je moguće prije slijedi pismeno obrazloženje kome se mogu dodati izdvojena ili suprotna mišljenja.[5]

Fraza “ili joj što je moguće prije slijedi” jasno ukazuje da Raspravno vijeće može prvo donijeti presudu usmeno, ako je to u interesu pravde, te pružiti pismeno obrazloženje presude čim je praktično moguće nakon toga. Tako je doista i napravljeno u predmetu Aleksovski u kojem su suci Raspravnog vijeća prvo donijeli presudu usmeno nakon što su zaključili da ''je u ovoj fazi postupka potrebno zakazati ročište koje će se održati u najskorijem roku u prisustvu optuženika, tužiteljstva i obrane na kojem će biti izrečena presuda.”[6]

U objašnjenju odluke Raspravnog vijeća da presudu donese usmeno, predsjedavajući sudac u predmetu Aleksovski rekao je sljedeće:

Vaše suđenje pred ovim Raspravnim vijećem počelo je dana 6. siječnja 1998., a završilo je 23. ožujka 1999. Od tog dana, moji kolege i ja smo vijećali, ispitujući i pregledavajući sve dokaze, podneske i zapisnike suđenja. Zaključci do kojih smo došli takve su prirode da su nam se činili sasvim opravdani da se organizira rasprava u što je kraćem roku moguće, bez čekanja da se konačna presuda donese u pismenom obliku. Ta će presuda biti objavljena što je prije moguće, no hitnost nam se činila tolika da nismo čekali povratak glavnog zastupnika optužbe, g. Granta Niemanna, kojem ja izražavam svoje štovanje i neka zna da iskreno žalimo što on danas nije s nama jer smo uvijek bili vrlo zadovoljni njegovim radom. Isto želim reći i za g. Mikuličiča: Vrlo nam je žao što ih ne vidimo ovdje danas.[7]

Raspravno vijeće u predmetu Aleksovski osudilo je optuženika na zatvorsku kaznu u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Međutim, budući da je vrijeme koje je optuženi proveo u pritvoru bilo duže od izrečene kazne, Raspravno vijeće naredilo je 7. svibnja 1999. da se on odmah pusti na slobodu.[8]  Pismena presuda donesena je tek 25. lipnja 1999.[9]

Raspravno vijeće u predmetu Šešelj trebalo bi se povesti presedanom Raspravnog vijeća u predmetu Aleksovski i iskoristiti svoje pravo sukladno Pravilu 98(C) ter da donese presudu čim većina sudaca donese odluku. Ako su sudac Antonetti i Lattanzi već donijeli odluku većinom glasova, čak i bez glasa suca Nianga, tada ih ništa ne sprječava da svoju usmenu odluku donesu odmah, zbog toga što Pravilo 98(C) ter izričito kaže da se presuda donosi ''većinom glasova sudaca'' a ne nužno glasovima svih sudaca. Oni ne moraju čekati suca Nianga ako su već donijeli odluku o presudi većinom glasova. Štoviše, čak i da su suci Antonetti i Lattanzi većinom glasova donijeli odluku o određenim točkama optužnice ali ne i o svim točkama, Pravilo 98(C) ter ne sprječava ih da donesu djelomičnu usmenu presudu o tim točkama.

Ako su suci Antonetti i Lattanzi u pat poziciji i imaju različita mišljenja o Šešeljevoj krivnji, tada će postupak doista morati biti na čekanju dok sudac Niang ne dovrši svoju pregled dokaza, započne vijećanje i donese svoj odlučujući glas. Međutim, čak i u takvom scenariju, Raspravno vijeće ne bi trebalo čekati da se pripremi pismeno obrazloženje presude da bi mogli donijeti presudu o Šešeljevoj krivnji. Čim sudac Niang glasuje, Raspravno vijeće trebalo bi odmah zakazati ročište za objavu usmene presude (uz malo sreće u ljeto 2015.) te donijeti svoju odluku o krivnji ili nevinosti usmeno. Ako Šešelj premine nakon toga, Raspravno vijeće i dalje bi zadržalo nadležnost za objavljivanje pismenog obrazloženja već usmeno donesene presude.

MKSJ morati će razmišljati izvan okvira i pozvati se na malo poznata pravila (poput Pravila 98(C) ter) ako želi izbjeći situaciju da Šešelj premine a da presuda nikada ne bude donesena. U tom slučaju, cijeli slučaj Šešelj ispao bi kompletna farsa. Šešelju je već dozvoljeno da postupak MKSJ-a protiv sebe pretvori u cirkus za života. Stoga mu ne bi trebalo dozvoliti da zacementira to nasljeđe tako da izbjegne presudu u smrti.



[1]http://www.icty.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/AnnualReports/annual_report_2014_en.pdfhttp://www.icty.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/AnnualReports/annual_report_2014_en.pdf , u točci 30.
[4] Vidi, npr., Tužitelj protiv Rasima Delića, Odluka o ishodu postupka, 29. lipnja 2010., na: http://www.icty.org/x/cases/delic/acdec/en/100629_1.pdf.
[5] Naglasak dodan.
[6] Tužitelj protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-T, Nalog o rasporedu (5. svibnja 1999.); vidi također: ICTY Priopćenje za javnost, JL/PIU/399-E, “Presuda u predmetu Aleksovski biti će izrečena 7. svibnja 1999.” (5. svibnja 1999.); Tužitelj protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-T, Presuda Raspravnog vijeća, točka 245. (25. lipnja 1999.).
[7] Tužitelj protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-T, Transkript suđenja, T:4348:18 do T:4349:6 (7. svibnja 1999.).
[8] Tužitelj protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-T, Nalog za trenutačno puštanje na slobodu Zlatka Aleksovskog  (7. svibnja 1999.).

[9] Tužitelj protiv Aleksovskog, IT-95-14/1-T, Presuda (25. lipnja 1999.).

Thursday, November 13, 2014

HOW THE ICTY CAN STILL SALVAGE THE ŠEŠELJ TRIAL

By Luka Misetic

Vojislav Šešelj has this week returned to Serbia to a "victorious" welcome by his Serbian Radical Party supporters.  From any perspective, Šešelj’s trial has been an unmitigated disaster, lasting over eleven years with no trial judgment on the horizon.  Šešelj was allowed to turn the trial into a circus by (1) regularly insulting prosecutors, judges, witnesses and court staff, (2) needlessly delaying the proceedings with antics like his hunger strike, and (3) intimidating protected witnesses by disclosing their identities in violation of court orders.  Yet the court refused to ban him from the courtroom or to impose counsel on him.  The results of the attempts to appease Šešelj are evident to all today.

Šešelj’s judgment was delayed also by the (quite justified) expulsion of Judge Fredric Harhoff from the ICTY after the trial had ended but before judgment could be delivered.  This left the Šešelj Trial Chamber (now left with Judges Antonetti and Lattanzi) one judge short of the required three judges.   More than one year has passed since the ICTY appointed Judge Mandiaye Niang of Senegal to replace Judge Harhoff.  Judge Niang stated that he would review every piece of evidence in the record, watch video of every witness’s testimony in order to assess his or her credibility, and read every transcript.  Not surprisingly, he has not been able to accomplish his goal one year after his appointment. When might Judge Niang be ready to start deliberating about the judgment?  ICTY President Meron recently advised the UN General Assembly:

Judge Niang has advised that he will require at least until the end of June 2015 in order to familiarize himself with these proceedings. Presiding Judge Antonetti has indicated that he will do his best to shorten the period required to render the judgement once Judge Niang’s review has been completed.[1]

Because Judge Niang has advised that he won’t be finished reviewing the evidence until at least June 2015, Prosecutor Serge Brammertz in an interview this week quite correctly stated that a judgment in Šešelj’s case will not be delivered before the end of 2015.[2]

Šešelj’s Liver Cancer

What the ICTY has not publicly stated is that, if a judgment cannot be delivered in Šešelj’s case before the end of 2015, it is not likely to be delivered at all.  Šešelj was provisionally released because he has been found to be suffering from liver cancer.  Survival rates for liver cancer are very low.[3]  If Šešelj dies before the Trial Chamber issues its Judgement, then the ICTY loses jurisdiction over the case and no judgment can ever be rendered.[4]

One can presume that the ICTY has concluded that Šešelj’s liver cancer is at an advanced stage and that his long-term prognosis is not good. I gather this from two factors.  First, the fact that the Trial Chamber was eager to return Šešelj to Serbia at any cost, even without asking him whether he wanted to go or whether he would abide by the ICTY’s orders while released (Šešelj of course would have said that he would not obey the Tribunal), suggests that the Trial Chamber was desperate to avoid the scenario where yet another ICTY accused dies in the UN Detention Unit (as in the cases of Slobodan Milošević, Slavko Dokmanović, Milan Kovačević, and Milan Babić).

Second, the fact that Prosecutor Serge Brammertz did not appeal the decision to release Šešelj—even though Šešelj never promised to comply with the Tribunal’s orders or to comply with witness protection measures—suggests that Mr. Brammertz also did not want to be held responsible were Mr. Šešelj to die in the custody of the United Nations.  Based on the actions of both the Trial Chamber and Mr. Brammerz, we can assume that doctors have concluded Mr. Šešelj is not long for this Earth.

Justice Requires that Šešelj’s Judgment Be Delivered Orally First

After eleven years of trial, the ICTY owes a final judgment to the victims, to the many witnesses who took the risk to testify against Šešelj, and to Šešelj himself.  The ICTY cannot simply sit back and hope that Šešelj survives his liver cancer for another year and half, long enough for Judge Niang to become familiar with the evidence and to deliver a written Trial Judgment in 2016.

The Trial Chamber can possibly avoid this doomsday scenario of Šešelj dying before judgment can be delivered.  It can deliver the Judgment orally, without a written judgment, almost as soon as a majority of the judges agree on the ultimate issue of the guilt or innocence of Mr. Šešelj.  Rule 98(C) ter of the ICTY’s Rules of Procedure and Evidence states:

The judgement shall be rendered by a majority of the Judges. It shall be accompanied or followed as soon as possible by a reasoned opinion in writing, to which separate or dissenting opinions may be appended.[5]

The phrase “or followed as soon as possible” clearly implies that the Trial Chamber has the power to deliver an oral Judgement first, if it is in the interests of justice to do so, and provide a written Judgement as soon as practicable thereafter.  Indeed, this procedure was followed in Aleksovski, where the Judges of the Trial Chamber first delivered an oral Judgement after finding that “at this stage of their deliberations it is important to convene a hearing in the presence of the accused, the Prosecution and Defence counsel as quickly as possible so that they may pronounce their Judgment.”[6]

In explaining the Trial Chamber’s decision to pronounce Judgement orally, the Presiding Judge in Aleksovski stated as follows:

Your trial proper started before this Trial Chamber on January 6th, 1998, and ended on March 23rd, 1999. Since that date, my colleagues and I have been deliberating, assessing, and reviewing all the evidence, briefs, and written documents of the trial. The conclusions which we have reached have seemed of such a nature that they justify amply the fact that the hearing be organised in the shortest of delays, without waiting for the final judgement to be put down in writing. This judgement will be made public as early as possible, but the urgency seems to be such that we have not waited for the return of the senior trial attorney of this trial, Mr. Grant Niemann, to which I would like to pay homage.  May he be made aware that we are very sorry that he is not present today for we have always been very pleased with his work. I would like to say the same for Mr. Mikulicic: We are very sorry not to see them here today.[7]

The Aleksovski Trial Chamber sentenced the Accused to two years and six months imprisonment.  However, because the Accused had already been in detention for a period of time longer than the imposed sentence, the Trial Chamber ordered his immediate release on 7 May 1999.[8]  The written Judgement was not delivered until 25 June 1999.[9]

The Šešelj Trial Chamber should follow the precedent of the Aleksovski Trial Chamber and use its powers under Rule 98(C) ter to deliver a judgment as soon as a majority has reached a decision.  If Judges Antonetti and Lattanzi have already reached a majority decision even without Judge Niang’s vote, then nothing precludes them from rendering their oral decision right now, because Rule 98(C) ter expressly states that the Judgement shall be rendered “by a majority of the Judges,” not necessarily by all of the Judges.  They do not have to wait for Judge Niang if they have already reached a majority Judgment.  Indeed, even if Judges Antonetti and Lattanzi have reached a majority Judgment on certain counts but not others, Rule 98 (C) ter does not prevent them from issuing a partial oral judgment on those counts.

If Judges Antonetti and Lattanzi are deadlocked and have differing judgments on Šešelj’s guilt, then the proceedings indeed will have to wait for Judge Niang to complete his review of the evidence, begin deliberations, and cast his tiebreaking vote.  Even under this scenario, however, the Trial Chamber should not wait for a written Judgement to be prepared before pronouncing on Šešelj’s guilt.  As soon as Judge Niang has cast his vote, the Trial Chamber should immediately schedule an oral Judgment (hopefully in the summer of 2015), and render its decision on guilt or innocence orally.  If Šešelj dies thereafter, the Trial Chamber will nevertheless retain jurisdiction to deliver the written Judgement explaining its already delivered oral Judgment.

The ICTY will have to utilize some creative thinking and little known rules (like Rule 98(C) ter) in order to avoid the situation where Šešelj dies and no judgment is ever delivered.  That result would render the Šešelj case a complete farce.   Šešelj has already been allowed to turn the ICTY proceedings against him into a circus during his lifetime.  He should not be allowed to cement that legacy by escaping judgment through his death.




[1]http://www.icty.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/AnnualReports/annual_report_2014_en.pdfhttp://www.icty.org/x/file/About/Reports%20and%20Publications/AnnualReports/annual_report_2014_en.pdf , at paragraph 30.
[4] See, for example, Prosecutor v. Rasim Delic, Decision on the Outcome of the Proceedings, 29 June 2010, as found at: http://www.icty.org/x/cases/delic/acdec/en/100629_1.pdf.
[5] Emphasis added.
[6] Prosecutor v. Aleksovski, IT-95-14/1-T, Scheduling Order (5 May 1999); see also: ICTY Press Release, JL/PIU/399-E, “Aleksovski Judgment on 7 May 1999” (5 May 1999); Prosecutor v. Aleksovski, IT-95-14/1-T, Trial Judgement, para. 245 (25 June 1999).
[7] Prosecutor v. Aleksovski, IT-95-14/1-T, Transcript of Proceedings, T:4348:18 to T:4349:6 (7 May 1999).
[8] Prosecutor v. Aleksovski, IT-95-14/1-T, Order for the Immediate Release of Zlatko Aleksovski (7 May 1999).
[9] Prosecutor v. Aleksovski, IT-95-14/1-T, Judgement (25 June 1999).